Rodjena sam i odrasla u vreme kada dobiti batine od roditelja, nije bilo nista strasno, ne samo da se nije zvalo nasilje , vec se zvalo vaspitavanje i cinilo sastavni deo folklora. Imala sam tu srecu da su moji roditelji malo drugacije gledali na vaspitavanje, ali i pored toga desilo se da dobije po koju "vaspitnu". Cak su i nastavnici u skoli imali to pravo da lupe po koju uceniku, uz reci " Skola je vaspitno obrazovna ustanova, ali prvo vaspitna!" Pa se ja tako secam scene, kada na skolskom igralistu, nastavnica skida sat, prilazi drugu i fljus, fljus , dva smara, po njenom misljenju on je napravio neku glupost! Nikome to nije bilo cudno, naprotiv to se zvalo VASPITAVANJE! U to vreme imala sam utisak da bilo ko, u bilo koje vreme moze da me zaustavi na ulici i "vaspitava" . Na moju srecu to nije bio slucaj. U medjuvremenu sam odrasla, uz pitanje kako ima pravo neko da bije dete? Kako nisam imala u bliskom okruzenju decu, vremenom sam zaboravila na ovaj problem. Ali pocetkom novog veka, pravila su pocela da se menjaju i vrlo cesto se culo da deca imaju svoja prava , pa cak i otvaranje sos telefona za njihove probleme. Jako mi se to svidelo, ali kada god sam negde u drustvu podrzala tu akciju, dobila sam odgovor "mene su moji bili i vidis da mi nista ne fali" ili "cuti ti nemas jos decu, videces kada ih budes imala..." Ok pomislila sam da su mozda u pravu i da kada budem imala dete promenicu nacin razmisljanja.

   Evo dragi moji , ja sada imam dete i tek sada mi nije jasno KAKO neko moze da udari andjela? Kazu da dete radja majku i to jeste tako, da nema tog deteta, ja bih bila samo zena, ali ne i majka. Vaspitavanje jeste pre svega mukotrpan posao, u koji je potrabno uloziti puno ljubavi i strpljenja, a ne fljus fljus i vaspitan si do sledeceg prekrsaja. Da se razumemo, dete je u stanju da me izvede iz takta i po nekoliko puta dnevno. Ali bas ta stanja su me dovela do spoznaje kada roditelj moze da udari dete, kada mu dete nije centar sveta, vec ima neke druge preokupacije. A ono samo zeli nasu paznju i ljubav.  Ali ako je to dete rodilo majku u meni, zar nije logicno da je ono meni centar i da sve druge obaveze i okupacije mogu da cekaju. Nikakve serije, fejsbukovi, tviteri, sudovi, usisavanja mi ne mogu biti ispred deteta. Jer samo jedan andjeoski osmeh koji mi uputi u toku igre je vredniji od bilo kakvog bogatstva na svetu. Na kraju dete se vaspitava "samo" koliko god to zvucalo uvrnuto, to jeste tako , a sada cu i objasniti zasto ovako mislim. Ako roditelji po dolasku sa posla imaju negde oko 4-5 sati pre nego sto dete ode na spavanje. U okviru ovog vremena treba da se obavi nekoliko stvari u kuci i za razgovor i igru sa detetom recimo da ostane nekih 1-1.5 sat, to je vreme u kome mi mislimo da vaspitavamo decu. A sta je sa onim ostatkom od 4 sata- za to vreme dete nas gleda i upija svaku nasu izgovorenu rec i pokrete kao i dela, pa ce kasnije poceti da nas oponasa uz reci "to radi mama, to radi tata". Pa tako nije retko da vidimo majku koja sa detertom pretcava ulicu, van semafora i pesackog prelaza, to je samo jedan primer koji se najcesce vidja. Pa naravno da ce dete nekada to i samo raditi, a onda ce savestan roditelj da uzme pa da ga nalupa. Zato sam rekla da se dete vaspitava "samo" i u celoj toj zbrci dvostrukih poruka koje mu kao roditelji saljemo, ce se izgubiti pa nece znati da li je ispravno ono sto roditelji kazu ili ono sto rade i zasto ga uopste biju.

    I da zakljucim , kada god sam ljuta na svoje dete , samo jedan pogled u njegove uplakane oci mi je dovolja da se raznezim i ponovo se zapitam , kako neko moze da udari dete. Moj mozak ne moze da prihvati tu cinjenicu. Dete je licnost i nikako mu ne moze doneti dobro urusavanje te licnosti, ponizavajuci ga batinama.